1981. godine, kada su počela Gospina ukazanja, život župe se promijenio. Gospa je, naime, osim šestero vidjelaca, odabrala cijelu župu i hodočasnike za svoje svjedoke i suradnike. To je posebno očitovano u poruci koju im je uputila rekavši: «Ja sam ovu župu na poseban način odabrala i želim je voditi.» (1.3.1984.)

24. lipnja 1981. oko 18 sati šestoro mladih, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, vidjeli su na brdu Crnica, nekoliko stotina metara iznad mjesta zvanog Podbrdo, mladu ženu s djetetom u naručju koja im je rukom davala znak da joj se približe. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili.

Sutradan u isto doba dana, 25.6.1981., četvoro od njih, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković i Ivan Dragićević, osjetili su se snažno privučeni prema mjestu gdje su dan prije vidjeli Onu koju su prepoznali kao Gospu. Njima su se pridružili Marija Pavlović i Jakov Čolo. Skupina Međugorskih vidjelaca bila je oblikovana. S Gospom su molili i razgovarali.

Zato se 25. lipnja slavi kao obljetnica ukazanja. Prema svjedočanstvu vidjelaca, od toga su dana imali svakodnevna ukazanja, zajedno ili odvojeno, gdje god se nalazili. Milka Pavlović i Ivan Ivanković Gospu više nikad nisu vidjeli.

Trećeg dana ukazanja, 26. lipnja 1981, Gospa je prvi puta pozvala na mir riječima: «Mir, mir, mir - i samo mir! Mir mora zavladati između Boga i čovjeka, a i između ljudi!» Privučen ukazanjima i Gospinim pozivom, narod - najprije iz župe a potom i iz drugih mjesta, te iz svijeta - počeo se okupljati i moliti.

Odmah nakon početka ukazanja počeli su i progoni vidjelaca, njihovih roditelja i rodbine, župljana i svećenika, pa i hodočasnika. Vidioci su bili privođeni na policijska saslušanja i psihijatrijske preglede, ali je uvijek bilo utvrđeno da su zdravi. Isto su potvrdila i ispitivanja provedena kasnijih godina.

Tadašnji međugorski župnik fra Jozo Zovko mjesec i pol nakon prvog ukazanja bio je uhapšen i nevin osuđen po komunističkom sudu na tri i pol godine zatvora.

Zahvaljujući Gospinim ukazanjima, Međugorje je od obične seoske župe postalo mjesto okupljanja mnoštva hodočasnika iz cijelog svijeta (u prvih 20 godina preko 20 milijuna) i time jedno od najvećih svjetskih molitvenih središta, usporedivih sa Lourdesom i Fatimom. Nebrojena svjedočanstva hodočasnika govore o tome kako su upravo na ovom mjestu pronašli vjeru i mir.

Po jednodušnom svjedočanstvu vidjelaca, Gospa im daje poruke, da ih oni prenesu župi i svijetu. To su MIR, VJERA, OBRAĆENJE, MOLITVA I POST. Najprije treba da sami župljani i hodočasnici postanu svjedoci njezina ukazanja i njezinih poruka, kako bi se onda zajedno s vidiocima njoj pridružili u ostvarivanju plana obraćenja svijeta i njegova pomirenja s Bogom.

Potkraj 1982. godine, Gospa se kroz unutarnji govor (Locutio cordis) obratila dvjema desetogodišnjim djevojčicama, Jeleni i Marijani Vasilj, te od 1983. do 1987. godine putem njihove molitvene skupine davala upute molitvenom pokretu koji se stvorio od samog početka ukazanja.

Gospine poruke u Međugorju predstavljaju svojevrsnu školu mira, molitve i ljubavi.